Most na Tari

Most bez kojeg je mnogima rijeka Tara prosto nezamisliva, građen je u periodu od 1938. do 1940 godine, a za potrebe njegove gradnje, postavljena je najveća drvena skela, čije dimenzije do dana danas nijesu nadmašene.

Ništa ne može opisati osjećaj, koji netaknuta priroda u kombinaciji sa nevjerovatnom građevinom koju je stvorio čovjek, izaziva u vama. Kao da je most tu bio oduvijek, i kao da je samo on falio, da suza Evrope – rijeka Tara, zablista u svom punom sjaju. Jedno bez drugog ne mogu.

Svojom gracioznošću, on kao da izaziva strahopoštovanje prema onima koji tu prvi put kroče, i koji ne mogu da se načude i nagledaju njegove ljepote dok premošćuje Taru, nadaleko poznatu rijeku svim zaljubljenicima u prirodu, i onima koji vole raftng. Inače, početkom ove godine most na Đurđevića Tari se našao na listi 20 najljepših u svijetu, prema izboru portala Brightside.

Takođe je interesantna priča za građevinskog inžinjera koji je učestvovao u izgradnji mosta, a zove se Lazar Jauković. On je za vrijeme Drugog svjetskog rata, da bi spriječio prelazak neprijateljskih jedinica u Crnu Goru 1942. godine srušio jedan luk mosta. Tada je srušena konstrukcija poslednjeg malog lučnog otvora u dužini od 44 m, dok su ostali djelovi mosta ostali neoštećeni. Kad su ga uhvatili, Jaukovića su Italijani strijeljali na odsječini mosta.

Narod durmitorskog kraja, u znak sjećanja na njegovo herojsko djelo, podigao mu je spomenik u blizini mosta gdje je i sahranjen.